Karate
Tradicionalno poimanje karatea kazuje da se najprije razvijao kao borilačka vještina s ciljem da se karatista zaštiti, a protivnika usmrti.
Taj period karatea karakteriziralo je vježbanje na jedan udarac, jer se težilo jednim udarcem usmrtiti protivnika.
Razvojem športa kao fenomena dvadesetog stoljeća, nameće se potreba da karate bude dio športske porodice.
Indijski kraljević Bodhidharma imao je privilegiju da u mladosti uči borilačke vještine.
Šireći budizam da bi ojačao sljedbenike, podvrgavao ih je tjelesnom vježbanju, prvenstveno da bi mogli svladavati napore na svom misionarskom putu širenja budizma.
Bodhidharma je podučavao svoje sljedbenike očuvanju zdravlja i taj sustav nazvao je ''18 načina lo-hama'', što je izravno utjecalo na razvoj kineskih metoda borenja.
Među prvima nastao je kakutejuitsu vještina koju je njegovao običan puk, dok su pripadnici ratničke klase vježbali gikeki.
Spajanjem kakutejitse i gikekija nastaje vještina pod nazivom kempo, koji je objedinjavao snagu i brzinu.
Ta vještina se prenijela na otok Okinawu koji je pripadao južnom Japanu.
Pod vladarom Hanoshijem iz dinastije Šo (1429. ujedinio Okinawu) zabranjuje se posjedovanje oružja svima, osim osobama u neposrednoj vladarevoj službi.
Od tada se u borilačkim vještinama Okinawe koristi sustav obrane štapom, batinom i golom rukom nazvan tode ili te.
Borilačke vještine s Okinawe čine zasebnu grupu koje su se razvile neovisno od samurajskih ratničkih vještina.
Duh bushida - moralnog kodeksa koji je nametao bezrezervnu odanost vladaru, prezir prema smrti, štovanje predaka, zadane riječi te samoubojstvo u slučaju okaljane časti - postao je nacionalni mit koji je odigrao važnu ulogu u stvaranju moćne japanske imperije kao vrhovnog cilja nacionalnog bića.
Svjetska popularnost karatea je posljedica intervencije nepoznatog vojnog liječnika, koji je primijetio da su vojni novaci s Okinawe fizički izuzetno spremni.
Shvatio je to kao posljedicu te-vještine. Svoja zapažanja dostavio je ministru vojske, pa je japanska vlada naredila da od 1902. u školama na Okinawi te postane obvezni dio tjelesnog obrazovanja.
Karate je u doba nacionalne euforije u prvim desetljećima 20. stoljeća pridružen velikoj obitelji bugija - tradicionalnih japanskih borilačkih vještina (mačevanje, gađanje lukom i strijelom, borenje kopljem itd.), koje su njegovane i u suvremenoj japanskoj vojsci jer su oštrile vojnički duh.
Japanski vladari bili su zadivljeni karateom, pa su od karate majstora s Okinawe tražili da ga javno prikazuju.
Za to je određen Gicin Funakosi, čovjek ogromnog talenta i sposobnosti.
Karate je izjednačavao s elitnim arhaičnim borilačkim vještinama Japana, prezentirao ga je u obliku prihvatljivom za samurajski duh i zenovsko shvaćanje života.
Bio je veoma obrazovan, znalac kineskih klasika, nadasve je cijenio skromnost i hrabrost.
Imao je smjelosti odvojiti se od svojih učitelja te je od tradicionalne vještine načinio športsku disciplinu karatea.
U pristupu je više inzistirao na brzini, snazi i borbenom duhu nego na čistoći tehnika. On je bio tvorac modernog karatea.
Cijeli svoj život (od 1868. do 1957.) posvetio popularizaciji i širenju karate vještine.
Kronologija razvoja karatea:
1902. - karate je uveden u školski program na Okinawi
1906. - javno prezentira vještinu po cijeloj Okinawi
1914. - sa grupom gdje su Kenwa Mabuni i Motobu prezentira javno po Okinawi
1916. - u Kyotu, prva prezentacija karatea izvan Okinawe
1921. - u zamku Shuriu pred budućim carem demonstrira karate
1922. - sa grupom karatista sudjeluje na prvom nacionalnom sletu u Tokiju
1930. - daje prvi naziv karate-do (prazna šaka). Braniti se od neprijatelja praznih ruku bez oružja.
Funakoshi je u karate uveo i zvanja-pojaseve. Pojasevi mogu biti učenički i majstorski.
Učenički su od 8. do 1. KYU-a (stupnja), a majstorski od 1. do 10. DAN-a.
Učenički pojasevi se označuju i bojama: bijeli, žuti, narančasti, crveni, zeleni, plavi, ljubičasti, smeđi i smeđe-crni.
Majstorski pojasevi su označeni crnom bojom.
Istodobno na Okinawi, učitelji karatea stvaraju vlastite stilove te danas egzistira mnogo stilova karatea, ali najpoznatiji su:
Shotokan - osnovao ga je Gicin Funakoshi, ima tragove Shuri-te stila i ima velik broj sljedbenika u cijelom svijetu. U doslovnom prijevodu “shoto“ znači lijepo pisati a “kan“ znači kuća. Današnji borci športskog karatea koji konkurira za ulazak u olimpijsku obitelj su svi učenici Shotokan stila.
Wado Ryu - osnovao ga je Funakoshijev učenik Hironori Otsuka, a odlikuje ga puno tehnika i eskivaža, a snaga udarca postiže se trzajem ručnog zgloba.
Shito Ryu - osnovao ga je Kenwa Mabuni, Funakoshijev suvremenik, koristi pravocrtne i kružne kretnje i ima najviše kata u odnosu na druge stilove. Kod nas najpoznatiji učenik Shito Ryu stila je dvostruka europska prvakinja Mirna Šenjug.
Goju Ryu - osnovao ga je Chojun Miyagi, utemeljen je na kružnim kretnjama Naha-te stila. Sadrži i posebne vježbe za stjecanje tjelesne snage.
Osim navedena 4 stila postoji još i 6 drugih stilova:
Shukokai, Shotokai, Gojikai, Kyokushinkai, Sankukai, Ishin Ryu.
U Hrvatskoj je nakon Shotokan stila najrazvijeniji Kyokushinkai stil.
Osnovao ga je Koreanac Masutatsu Oyama, koji je nakon Funakosijeve smrti na temelju Shotokana i Goju stila razvio novi stil kojem su posebnost bile pravocrtne i kružne kretnje uz slobodan sparing.
Nazvan je “najjačim karateom na svijetu“, a u to još i danas vjeruju njegovi sljedbenici
Tradicionalno poimanje karatea kazuje da se karate najprije razvijao kao borilačka vještina s ciljem da se karatista zaštiti, a protivnika usmrti.
Taj period karatea karakteriziralo je vježbanje na jedan udarac, jer se težilo jednim udarcem usmrtiti protivnika.
Razvojem športa kao fenomena dvadesetog stoljeća, nameće se potreba da karate bude dio športske porodice.
Pedesetih godina 20. stoljeća organiziraju se karate natjecanja u borbama i katama.
U japanskom glavnom gradu Tokiu, 14. listopada 1970. formira se World Union of Karate-Do Organizations –WUKO te se prvi put na svjetskoj razini organizira natjecanje.
Ujedno se propisuju jedinstveni načini natjecanja i suđenja.
Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvedene su izmjene u načinu natjecanja i suđenja: produženo je vrijeme trajanja borbe, povećan je broj bodova tijekom pojedine borbe, uvedene su težinske kategorije.
Tako su danas kategorije sljedeće:
seniorke -50kg, -55kg, -61kg, -68kg, +68kg,
a seniori -60kg, -67kg, -75kg, -84kg i +84kg.
Povećana je zaštita natjecatelja, a oprema natjecatelja i sudaca je točno propisana.
Priznavanjem Wuko organizacije od strane International Olimpic Comittet-IOC MOK-a 6. lipnja 1985. kao predstavnika karatea otvara se mogućnost da se karate prezentira na Olimpijskim igrama, što će od ovog športa tražiti usklađenost s olimpijskim normama natjecanja i suđenja.
To je u velikom dijelu i ispunjeno najnovijim pravilima suđenja.